Utvrda Duare, čuvarica drevnog puta

Ako istražujete donji tok rijeke Cetine, Zadvarje je nezaobilazna točka na tom putu. Već smo pisali o vidikovcu s kojeg se pružaju spektakularni pogledi na kanjon Cetine i vodopad Gubavicu. Ako ste već tu, šteta je ne obići i tvrđavu po kojoj je Zadvarje dobilo ime. Riječ je o tvrđavi Duare.

Duare na starohrvatskom znači vrata, prolaz, dveri. Od pamtivijeka kroz ova “vrata” prolazi put iz dalmatinskog zaleđa prema obali. Put vodi ka prijevoju Dubci, kao najzgodnijoj točki pristupa moru, jer na njoj posustaje Omiška Dinara, a moćno se Biokovo tek budi. Da bi se osigurao i kontrolirao taj prolaz, na grebenu je izgrađena tvrđava. Ime joj se po prvi put spominje 1408. godine. Bila je poprištem mnogih bitaka lokalnog stanovništva i Mletaka s jedne, te Turaka s druge strane. Nekoliko puta je rušena i obnavljana.

Posebno se spominje višednevna turska opsada 1685. godine. Bitka je bila toliko važna da je tadašnji splitski nadbiskup Stjepan Cosmi brodom doplovio do Vruje kako bi sačekao ishod bitke. Tada se posebno istakao zapovjednik, Splićanin Augustin Tartaglia, koji je izveo hrabar proboj iz utvrde i natjerao Turke u paničan bijeg.

U prvoj polovici 18. stoljeća tvrđava gubi na značaju, ali se posada zadržala sve do početka 19. stoljeća. Tvrđava se obnavlja od 2007. godine.

Neposredno prije utvrde nalazi se glavni vodovod. Na uzvisini desno od njega postoji manje okretište, ali nakon strmijeg uspona ide oštar pregib, tako da to ne bismo preporučili dužim ili nižim autima.

Nešto niže kod trafostanice postoji malo proširenje koje može poslužiti kao parking, ali možda je najbolje auto ostaviti s druge strane glavne ceste, gdje se nalazi uređeni parking za vidikovac Križ. Ako u špici sezone bude popunjen, ni parking u Zadvarju, s kojeg se ide na ranije spomenuti vidikovac, nije toliko daleko. Tek nekih 700 m.

Vidikovac Križ

Kada smo već spomenuli vidikovac Križ ili kako li se već zove, ne znamo što bi o njemu rekli, a da ne ispadnemo pregrubi. Vidikovac je svakako impresivan zbog pogleda koji se pruža na zavoj kanjona Cetine. Hidroelektrana, koja se nalazi ispod, nije baš nešto što oduševljava estetikom (akumulacija donekle), ali elektrane moraju negdje biti. Križ, kapelica i zdanje pored, kao cjelina, vrlo su diskutabilne estetike koja koketira s kičem, a spomenuto “zdanje”, dodatno ukrašeno ružnim bijelim vratima, ne da koketira, već je odraz nedostatka osnovnog osjećaja za lijepo. Arhitekt to sigurno nije tako zamislio, ali zašto bi se potrošilo na vrata koja bi bar sličila kao da su od kovanog željeza, ako su ova bila toliko jeftinija?