Pločasti most

Iako smo po razvrstavanju otpada među zadnjima u Europi, ljudi na našim prostorima imaju dugu tradiciju “recikliranja”. Kada se neka građevina ne bi koristila određeno vrijeme, bilo da je riječ o nekakvom starom rimskom logoru, ilirskoj utvrdi ili tvrđavi iz srednjeg vijeka, vrlo brzo bi se netko dosjetio i materijal s tog objekta (uglavnom kamen) iskoristio za gradnju obiteljske kuće, suhozida ili nečega za čime bi se već u tom trenutku ukazala potreba. Ako bi pak ljudi ocijenili da se građevina kao takva može iskoristiti, jednostavno bi se uselili u nju, kao npr. u Dioklecijanovu palaču u Splitu.

I dok se u nekim slučajevima jezičak ispravnosti odluke naginje više na stranu opravdanosti pragmatizma nego prema upitnoj moralnosti čina, posebno u vremenima u kojima se nije mogla očekivati osvještenost u pogledu očuvanja kulturne baštine, to se baš i ne bi moglo reći za Pločasti most. Naime, korištenje nadgrobnih spomenika kao građevnog materijala za most itekako koketira s upitnom moralnošću, iako našem društvu nije nimalo čudno institucionalizirano oskvrnuće grobova u vidu arheološke djelatnosti.

Kako bilo da bilo, riječ je o zanimljivom stilu gradnje koji se javlja i na nekim drugim mjestima u okolici Pločastog mosta.

Most se inače nalazi u blizini izvora Cetine, te ako se od crkve sv. Spasa zaputite put juga, cesta će vas sigurno dovesti do Pločastog mosta. Most ili bolje reći njegovi ostaci, okruženi su prekrasnom prirodom, ali i osebujnim arhitektonskim izričajem na brežuljku s druge strane rijeke. Od Drugog svjetskog rata nije više u uporabi, a pored njega je izgrađen betonski most koji se danas koristi.

Na prilazu mostu, neka djeca su projahala na konjima. Terensko jahanje ovim krajem je sigurno vrhunski doživljaj. Čitav ovaj kraj ima ogroman turistički potencijal.

U jednom trenutku, pogled preko polja prema Dinari, šum lišća u krošnjama stabala, mir i energija kojom je zračilo to mjesto u tom trenutku, evocirali su neka davno pohranjena sjećanja i emocije iz djetinjstva. Istina, te lokacije iz sjećanja su nekih stotinjak kilometara dalje, ali to je taj krajolik.