Crkva Gospe od sniga – Gospa snježna od Stomorice

Napomena: Ako ćete ići samo do crkve Gospe snježne, riječ je o jako laganoj stazi duljine 3,38 km i 114 m visinske razlike u jednom smjeru, za što treba oko 45 min lagane šetnje. Staza čitavom dužinom ima tek blagi uspon. Željni malo duže rute, odlučili smo se od crkve Gospe snježne spustiti niz strminu na južnoj strani, te se u povratku ponovo uspeti na vrh grebena preko crkve sv. Maksima. Time smo dobili kružnu stazu koja je i dalje dosta lagana, a osnovne informacije o stazi date su za tu dulju varijantu.

Poljička planina proteže se dužinom od 17 km, od Žrnovnice pored Splita, sve do ušća Cetine u Omišu. Već smo pisali o par njenih vrhova sa starim crkvicama s kojih se pružaju spektakularni pogledi na more i zaleđe. Sastoji se od tri grebena ili brda – Peruna, Vršine i Mošnice. Dosta ljudi čitavu planinu zove Perun, po brdu najbližem Splitu. U Hrvatskoj ima dosta toponima u čijoj osnovi je ime Peruna, slavenskog vrhovnog boga groma i munje. Po predaji, tamo gdje Perun munjom udari zemlju, naraste perunika (Iris). Ne želeći postati perunike, jer u zadnje vrijeme je bilo dosta kiše praćene grmljavinom, za ovaj izlet smo izabrali sunčani, ali prohladni dan krajem studenog. Cilj nam je crkva Gospe snježne iznad Naklica i Duća, ovisno s koje strane brda gledate.

Do crkve Gospe od sniga ili Gospe snježne ili Gospe od Stomorice može se doći iz više smjerova. Mi smo odabrali onaj preko Truša, zaseoka u Tugarama. Iako u zaseoku postoji par proširenja pogodnih za parkiranje, dosta ih je privatnih pa smo auto ipak ostavili kilometar prije, pored groblja. Tu se nalazi prostrani plato s javnim parkingom, odakle kreće i uspon za crkvu sv. Maksima o kojoj smo već pisali.

Staza s ove strane i u ovo doba godine, većim dijelom vodi kroz hladovinu. Idealno ako tražite osvježenje, posebno ako puše bura.

Staza je lagana i ugodna za šetnju. Čitavom dužinom susrećemo postaje križnog puta. Uz stazu su postavljene i klupe. Većina ih je u dosta lošem stanju, ali cijenimo entuzijazam onih koji su ih postavili.

Pogledi ovdje lutaju od Mosora na sjeveru do impresivnog profila Omiške Dinare na istoku, ali i šire.

Na tablama piše Gospa od Stomorice. Stomorica je vrh na kojem se nalazi crkva, a s kojeg se pruža prekrasan pogled put jugoistoka. Ono što narušava vizuru ovog mjesta su dalekovodi. Razumijem da je žice najlakše provući kroz usjeke na kojima se obično nalaze planinski prijelazi, ali sigurno postoji i drugi način, samo kod nas se nitko time ne bavi. Još smo mi daleko od uređene turističke destinacije.

Nakon kraćeg odmora pored crkve, plan je bio obići malu špilju koja se nalazi u stijeni ispod, te se vratiti istim putem. Međutim, nismo odoljeli osunčanoj južnoj strani zaštićenoj od bure, tako da smo se odlučili vratiti tim putem. To će iziskivati ponovni uspon na greben preko crkve sv. Maksima, ali to nam je bio samo još jedan motiv više!

Južna strana je prekrasna!!!

Pogledi na more i litice iznad, suhozidi, krš, livade, maslinici, šume, stari zaseoci… Od Omiša do Splita na raspolaganju postoji bezbroj kombinacija koje možete složiti. Do svih tih staza može se uspeti autom iz brojnih mjesta – Duća, Dugog Rata, Krila Jesenica, Podstrane.

Da ne bi sve bilo idealno, opet su se pobrinuli ljudi. Na ovom dijelu u oči će vam upasti devastirani okoliš nekadašnje tvornice Dalmacija Dugi Rat, odmah uz more. Neshvatljivo je da se u današnje vrijeme ne mogu povući neka sredstva za sanaciju te grozne ogromne površine. Ali, to nije sve! Netko se mudro domislio pa je na brdu iznad izgradio tvornicu novijeg datuma. Nismo protiv tvornica, ali u današnje vrijeme se to rješava na način da se takvi pogoni rade u industrijskim ili tzv. “poduzetničkim” zonama, a ne među stambenim i turističkim sadržajima. Da našem krkanluku nema kraja, dokaz je i izgradnja benzinske postaje na punti i stanice za tehnički pregled ispod nje. I tako s jedne strane imate raj na zemlji ispred kultne Bracere, a odmah iza ima distopijski svijet tame i ljudske gluposti.

Sva sreća, staze su visoko i daleko, tako da se ove ružne stvari čine minornim.

Priča o jednom psu

Na samom početku staze, prolazeći kroz zaseok Truša, pridružio nam se jedan pas. Poslušan i zaigran istovremeno, vodio nas je čitavim putem. Kada bismo slučajno skrenuli sa staze, u čudu bi nas gledao i pozivao na pravi put. Očito dobro poznaje teren i često prakticira ovakve izlete! Ponuđeni sendvić nije odbio, a pio je iz svake lokve. Slušao je svaku našu naredbu – davanje šape, zauzimanja sjedećeg stava… Na kraju, kada smo pošli put auta, pozdravio nas je i krenuo svojim putem kući (?!?). Ostali smo zatečeni, jer smo očekivali puno teži rastanak.

Na putovanjima se na svašta možete naići, svašta vidjeti, otkriti i spoznati. Epizoda s ovim posebnim psom samo je još jedna potvrda toga 🙂