Tvrđava Fortica (Španjola), Hvar

Serijal članaka o Hvaru ćemo započeti upravo Forticom, tvrđavom na brdu iznad grada Hvara, s koje se pruža jedan od najprepoznatljivijih pogleda u Hrvatskoj.

Kada vidite plakate, prospekte ili literaturu s tematikom Jadrana, velika vjerojatnost je da će u najužem izboru fotografija biti i pogled s Fortice.

Tvrđava Fortica ili Španjola kako je neki nazivaju, nalazi se na dominantnoj poziciji iznad grada. Do nje se može doći s autom sa sjeverne strane i pješke iz grada, prekrasnom stazom koja vijuga kroz borovu šumu.

Dosta ljudi dolazi na Hvar usred ljeta i legitimno je pitanje, isplati li se po najvećoj vrućini ići pješke gore na tvrđavu? Najkraći odgovor je – da.

Na tvrđavi smo zadnjih 30 godina bili u više navrata, u svim godišnjim dobima i svim dijelovima dana. Noćni pogled na Hvar i njegovu luku je nestvaran, ali ako imate samo jednu priliku za posjetiti Forticu, birajte sunčani dan i stazu kroz borovinu. Hladovina stabala će vas zaštititi od direktnog sunca, a laganim tempom nećete ni osjetiti uspon. Svako malo ćete zastajkivati, ne da dođete do daha, nego da bacite pogled na prekrasan prizor grada, mora i Paklenjaka (Paklinskih otoka) koji prave prirodan štit hvarskoj luci.

Ako još pri tome imate sreće da zapuše maestral, upravo je uspon do utvrde polovica doživljaja!

Kada konačno dođu do utvrde, mnogi turisti su u dilemi, da li platiti ulaz u tvrđavu ili jednostavno uživati u pogledu u njenom podnožju? Mislimo da je cijena karte korektna, a pogled s vrha je ipak pogled s vrha. Osim toga, zanimljivo je hodati dijelom povijesti, a i niste ovdje svaki dan.

Gradnja Fortice započinje padom Hvara pod mletačku vlast 1278. godine. Venecija je u stvari izdala zapovijed o gradnji, a samu gradnju je financirao Hvar od prodaje soli. Kad god bi trgovina solju zapela, stala bi i gradnja utvrde. Zato je proces gradnje trajao gotovo 250 godina. Gledajući u povijesnim razmjerima, rekli bismo – taman. Naime, točno 20 godina kasnije, 1571. Hvar, ali i mnogi drugi naši otoci i mjesta doživjeli su napad i pustošenje Osmanlija. Fortica je tada spasila većinu stanovništva.

Paralelno s izgradnjom tvrđave, građene su i obrambene zidine koje se i danas spuštaju put “Groda”. Skupa s tvrđavom, činile su jedinstven fortifikacijski sustav. Međutim, iako su bile dovršene prije napada Osmanlija, nisu poslužile svojoj svrsi, jer su već bile koncepcijski zastarjele u eri baruta, a kako je većina muškaraca bila pod mletačkim zapovjedništvom poslana u bitku kod Lepanta, zidine su ostale bez posade.

Nedugo nakon napada Osmanlija, 1579. godine, veći dio utvrde je uništen u snažnoj eksploziji skladišta baruta, uzrokovanom udarom groma. Fortica se nakon toga teško oporavljala. U stvari, stajala je nekoliko desetljeća u ruševinama, sve dok je početkom 17. stoljeća nije obnovio hvarski knez Petar Semitecolo. Veći dio današnjeg izgleda tvrđave datira iz tog vremena. Tvrđava se kasnije nadograđivala i tijekom austrijske vladavine u 18. i 19. stoljeću.

Fortica je imala dvije vodospreme (gusterne) za skupljanje kišnice. Zanimljivo je da se u vrijeme mira iz njih vodom opskrbljivao i dio grada Hvara. To se nastavilo sve do sredine 60-ih godina 20. stoljeća kada je Hvar spojen na vodovod s kopna.

Zanimljivo je da su tijekom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, u Fortici radili ekskluzivni restoran i diskoteka. Danas je neizostavni dio turističke ponude i mamac ljudima iz čitavog svijeta.

Španjola?

Postoji mit da je Fortica dobila ovaj naziv po španjolskim inženjerima. Povijesni dokumenti otkrivaju precizniji vojni kontekst – u 14. i 15. stoljeću Venecija je na Hvaru držala plaćeničke odrede, među kojima su bili španjolski vojnici i vojni stručnjaci, stacionirani upravo na ovom mjestu kako bi nadzirali akvatorij od strateške važnosti.

Opsada Osmanlija – pohod Uluč-Alija

Papa Pio V je 1571. potakao stvaranje Svete lige, kršćanske koalicije u kojoj su sudjelovali Španjolci, Mlečani, Đenovežani, ali i brojna druga kraljevstva i kneževine. Mađu svima njima bilo je i brojno ljudstvo iz Hrvatske, s galijama iz Krka, Cresa, Raba, Šibenika, Trogira, Hvara, Korčule i brojnih drugih mjesta i otoka. Cilj je bio zadati konačan poraz osmanskoj mornarici (bitka kod Lepanta) i dotući njenu prevlast u istočnom Sredozemlju.

Dok su naši ljudi bili na pripremama u Messini, alžirski beg Uluč-Ali, potpomognut Osmanlijama s Balkana, kreće na pohod po našoj obali. Inače, Uluč-Ali je bio Talijan, odmetnik iz Kalabrije koji je prešao na islam i postao osmanski admiral. Po putu su zauzeli Ulcinj, Bar i Budvu, te su na putu prema južnim hrvatskim otocima naišli na jednu mletačku galiju koju su progonili sve do dubrovačke luke. Od Dubrovnika su tražili da im izruči Mletke, ali Dubrovčani su to odbili. Iako je flota Uluč-Alija pod dubrovačkim zidinama brojala 73 broda, nije se usudio napasti, već se povukao. Dva su razloga za to. Prvi je taj što je Dubrovnik bio trgovinski partner sultana i beg (potkralj) nije mogao riskirati odnose sa sultanom, a drugi razlog je taj što su dubrovačke zidine bile neosvojive. Čitavo Hrvatsko primorje i Dalmacija su bila u Messini, ali Dubrovačka republika je bila neutralna i puna vojske. Utvrda Lovrijenac, koja čuva zapadni prilaz gradu i staru luku Kolorinu, bila je opremljena najboljim topovima tog doba, koje je lijevao slavni domaći majstor Ivan Krstitelj Rabljanin. Njezine zidine prema moru debele su nevjerojatnih 12 metara. Nijedan brodski top iz 16. stoljeća, pucajući s nestabilne morske površine, nije mogao probiti takav zid. Međutim, floti nije bio najveći problem probijanje zidina. Oni se nisu mogli niti približiti da dođu u poziciju pucati na Dubrovnik. Efektivni domet najvećih topova koji pucaju sa 60 m visine Lovrijenca je toliki, da bi neprijateljska flota morala ploviti 2 km pod paljbom da bi uopće došli u poziciju da prvi put opale.

Svjestan situacije, Uluč-Ali, bijesan kreće dalje. prva na putu mu se našla Korčula. Čim su spazili flotu od 73 broda, mletački guverner otoka (providur) Andrea Duodo i mletačka vojna posada kukavički su se ukrcali na brodove i pobjegli. Ostali su samo žene, djeca i starci. Umjesto predaje, hvarsko-korčulanski pučani i plemići koji su ostali u gradu odlučili su se boriti. Obranu je preuzeo lokalni arhiđakon Antun Rozanović. Naoružali su sve što je moglo držati oružje, pa čak i žene koje su se preobukle u muške vojne odore kako bi zidine izgledale popunjenije.

Dok su Osmanlije pripremali juriš, podigla se iznenadna jaka ljetna bura. Počela je bacati i lomiti turske galije o stijene Pelješca. Uluč-Ali je shvatio da riskira gubitak flote u uskom kanalu zbog grada koji pruža neočekivano žestok otpor. Odlučio je prekinuti opsadu.

Frustracija Uluč-Alija se prelila dalje. Opustošio je i zapalio brojna nebranjena korčulanska sela, posebno Žrnovo i Blato. Nakon toga napada Pučišća i Milnu na otoku Braču, te Vis, a potom se okreće ka Hvaru.

Kako je Fortica štitila prilaz luci, Uluč-Ali se iskrcao u susjednoj uvali i s vojskom napao grad pješke. Sve je opljačkano i spaljeno. Stanovništvo je već ranije shvatilo što se događa, tako da su se svi povukli u Forticu. Svi osim pet starijih žena koje su Osmanlije ubile.

Tako je Fortica spasila stanovnike grada Hvara i izbjeglice iz okolnih mjesta. Uluč-Ali je zaključio da bi izgubio previše ljudi u osvajanju utvrde koja je u to vrijeme čak bila i loše naoružana, s posadom bez iskustva.

Nakon toga Uluč-Ali kreće u napada na Stari grad, Vrbosku i Jelsu. U Starom gradu su tom prigodom spaljeni Tvrdalj, dominikanski samostan i crkva sv. Petra Mučenika. Kako su Turci i ranije napadali mjesta na Hvaru, mnoge crkve su bile utvrđene. Tako su se Jelšani uspjeli obraniti upravo iz utvrđene crkve usred mjesta. Kako nisu uspjeli osvojiti Jelsu, napadači kreću ka selima iznad Starigradskog polja. U Pitvama nailaze na žestok otpor lokalnog stanovništva, gube mnogo vojnika pa se odlučuju na povlačenje.

Osmanlije iz doline Neretve koriste situaciju pa napadaju Sućuraj. Spalili su samostan i mjesto, a stanovnike koji nisu uspjeli pobjeći pobili su ili odveli u roblje.

Nakon ovog pohoda, Uluč-Ali plovi prema Lepantu kako bi se pridružio velikoj floti od 278 brodova i preko 80.000 vojnika koja se trebala sukobiti s kršćanskom koalicijom. Osmanlije su u toj bitci izgubili. Ostali su bez 200 brodova i 40.000 vojnika i nikada više nisu vratili utjecaj na Sredozemlju koji su do tada imali.

Jedini admiral koji je preživio je upravo Uluč-Ali koji je pustošio našu obalu. Uspio je uništiti maltešku zapovjednu galiju, zarobiti njihovu zastavu i na kraju, kad je vidio da je bitka izgubljena, spasiti oko 40 svojih galija i pobjeći prema Istanbulu. Tamo ga je sultan proglasio vrhovnim admiralom.