Kornati

Kornati su veličanstveno djelo prirode, skupina od preko 140 otoka koja se prostire na relativno maloj površini od 320 km2. Naš je to najrazvedeniji otočni ekosustav, čiji je veći dio u obuhvatu Nacionalnog parka Kornati.

Ako je stvoritelj do tu i vodio računa gdje će smjestiti koji otok, ovdje se totalno raspametio pa mu se prosula čitava vreća s otocima. Kornati, skupa sa Šibenskim i Murterskim arhipelagom, čine jedinstvenu skupinu otoka koja svojim brojem po jedinici površine vjerojatno nadmašuje bilo koju drugu svjetsku destinaciju.

Kornati su nautičarski raj, a osjećaj polovidbe usred ovog “vatrometa” otoka je neponovljiv. Ovog puta nam je cilj bio sam Kornat, najveći od svih otoka skupine, dužine preko 25 km i širine do 2,5 km. Na njemu je i najviši vrh Metlina (237 m). Osim osvajanja najvišeg vrha, cilj nam je bio u njegovom podnožju posjetiti i Velu ploču. Vela ploča je najveća vapnenačka ploha iz jednog komada na Jadranu, koja se prije nekih 2500 godina odvojila i zaustavila na velikoj kosini i od tada blješti bjelinom kojom se totalno izdvaja iz, inače vrlo ujednačenog, okoliša.

Staza do Metline kreće iz uvale Kravjačica (43.8270206678523, 15.274027218400985). Uplovljavanje u ovu valu s ugašenim motorom poseban je doživljaj, jer za vrijeme jutarnje bonace ovdje vladaju nevjerojatna tišina i spokoj. U lučici postoji par kuća koje su sezonski nastanjene. More je ovdje “prozirnije nego vitar” pa imate osjećaj da nečujno lebdite zrakom.

Kako to ponekad zna biti, bez obzira na planiranje, dogode se propusti. Tako sam ovaj put bio zaboravio učitati kartu lokalno na uređaju, pretpostavljajući da će internet biti dostupan. Međutim, od interneta nije bilo ni traga ni glasa, tako da smo po sjećanju krenuli na istok u nadi da ćemo pronaći početak staze. Kada smo izbili na uzvisinu iza zadnjih kuća, Metlina nam je bila u vidnom polju, ali utabane staze na koje smo naišli nisu bili markirane i nakon nekog vremena su se gubile u kršu. Bez karte, po ovako grubom terenu, nismo bili spremni raditi improvizacije.

Sunce se brzo dizalo, noseći sa sobom ljetnu vrućinu, tako da je trebalo brzo odlučiti što dalje. Složili smo se da se popnemo na najbliži vrh koji je bio ravno iznad nas. Riječ je bila o 12 m nižem, Velom vrhu (225 m). Jednim dijelom smo slijedili utabanu stazu, a onda smo se morali maknuti sa nje, jer se počela udaljavati, te smo krenuli ravno ka vrhu, tu i tamo nailazeći na staze koje su utabale ovce. Većim dijelom puta smo slijedili suhozid, što nam je bila dobra markacija za povratak.

Trebalo nam je oko 45 minuta do vrha s kojeg se pruža spektakularan pogled na sve strane. Iako nam je Metlina zaklanjala pogled na jugoistok, gdje se krila većina otoka, nebrojni otoci razbacani u morskom plavetnilu na svim ostalim stranama svijeta bili su nam dostatna nagrada za uspon. Krajolik kao iz bajke…

Spust je bio doslovno trčeći. Jedva smo čekali baciti se u savršeno čisto more i saprati tu vrućinu 🙂
Metlina nas čeka jedne zime.