Dvorac Erdödy-Rubido – tužna sudbina hrvatskih dvoraca

Na spomen riječi “dvorac” u kontekstu Hrvatske, prva asocijacija je Trakošćan. Međutim, Hrvatska je prepuna dvoraca, ali o njima se vrlo malo zna. Većina ih je napuštena, zapuštena i prepuštena propadanju. Dvorac Erdödy-Rubido u Gornjoj Rijeci je jedan u nizu plejade koja čini tužnu priču lošeg stanja hrvatskih dvoraca.

U “normalnim” državama, ovakvi biseri arhitekture bili bi renovirani i pretvoreni u muzeje ili elitne boutique / heritage hotele. Jedini dvorac za kojeg znamo da je takve namjene i u kojem smo imali prilike noćiti je dvorac Gjalski (Gredica). Takva mjesta pružaju jedan sasvim drugačiji osjećaj boravka i nevjerojatno je da ne postoji interes da ih se dovede u funkciju i time digne ponuda hrvatskog turizma na jednu novu razinu.

Baruni i grofovi

Baruni i grofovi Orehovečki pripadnici su hrvatske plemićke obitelji utemeljene u 13. stoljeću. Potječu s područja nekadašnje Križevačke županije, gdje su imali svoje najveće posjede. Vrhunac dosežu u 17. stoljeću kada je i izgrađen dvorac Erdödy-Rubido.

Dvorac je dao sagraditi Gašpar Orehovečki, kada se odlučio preseliti iz svog drugog dvorca u Malom Kalniku, kojeg su uništili Mongoli. Gašpar Orehovečki bijaše dugogodišnji hrvatski podban, te križevački i zagrebački župan.

Ali, nisu Orehovečki ti po kojima dvorac danas nosi ime, nego hrvatska operna pjevačica, grofica Sidonija Erdődy Rubido. Ona je u dvorcu provela svojih zadnjih dvadeset godina, a prema predaji, u lijevoj kuli dvorca prvi put je pjevala hrvatsku himnu “Lijepa naša”.

Sidonija je bila plemićkih korijena. Po ocu grofu Karlu, županu Varaždinske županije, bila je praunuka hrvatskog bana Ivana Nepomuka II Erdödya, poznatog po izreci “Regnum regno non praescribit leges” (“Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone”), te izravna potomkinja banova Tome II Erdődya i Nikole Šubića Zrinskog. Po baki je bila pranećakinja državnog kancelara carice Marije Terezije i careva Josipa II, Leopolda II i Franje II. Dugovječni kancelar, knez Wenzel Anton von Kaunitz-Rietberg, bio je pak potomak švedskog kralja Gustava I Vasa. Sidonijin pradjed s majčine strane, grof Harbuval et Chamare, potjecao je iz stare flamanske plemićke obitelji. Ovaj, tek uski presjek Sidonijine loze pokazuje da je predstavljala svojevrsno utjelovljenje Europe u malom.

U posjed dvorca kasnije dolaze neki imućni veletrgovci, a nakon njih i država. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dvorac služi kao dom za ratnu siročad. Uslijed loših higijenskih uvjeta i zanemarivanja od strane tadašnjih vlasti, zavladala je epidemija tifusa od koje je umrlo čak 200 dječaka (oko polovice od ukupnog broja). Ostali su preživjeli zahvaljujući evakuaciji u Jastrebarsko i zaraznu bolnicu u Zagrebu.

Kasnije je dvorac pretvoren u osnovnu školu, a nakon toga je prepušten propadanju.