Tounjčica
Na Tounjčicu smo slučajno naletili prije par godina i spremili je na našu listu želja. Prije toga nikada nismo čuli za tu rijeku. Inače, duga je nekih 12 km i ulijeva se u Mrežnicu, a sam izvor joj je povezan sa Zagorskom Mrežnicom. Kada je napravljeno akumulacijsko jezero Sabljaci kod Ogulina i time obuzdan tok Zagorske Mrežnice, vodostaj Tounjčice je znatno smanjen.
Kanjon Tounjčice krasi prekrasna priroda i idealna je lokacija za jesenji izlet. Lako je dostupan, a staza uz rijeku je kratka, lagana i bez uspona. Ako nekome ovo zvuči dosadno i nedovoljno izazovno, ovome ćemo dodati da Tounjčica izvire u dubokoj špilji vrlo atraktivnog ulaza koji nije ničim ograničen, te se u njega može slobodno ući. U blizini ulaza čak postoji ohrabrujuća tabla sa strelicom koja pokazuje da staza vodi dalje u špilju. O ovim tablama ćemo više malo kansije.
Auto je moguće ostaviti na parkingu uz cestu u Tounju. Tu ćete naći i informativnu ploču. Spust u kanjon je lagan, nekih 30 m visinske razlike i završava kod rekonstruiranog Frankopanskog mosta. Drveni most je savršeno uklopljen u okoliš, što se ne bi moglo reći i za rasvjetne stupove postavljene duž obale rijeke. Oni nam nikako nisu bili jasni. Jasno nam je da se danas relativno jednostavno mogu povući sredstva iz EU fondova, ali to ne bi trebao biti razlog za investiranje u nepotrebne stvari. Ovdje je riječ o kanjonu rijeke, a ne o nekakvom gradskom parku, tako da ne vidimo smisao tih stupova, osim da doprinose danas vrlo aktualnom problemu svjetlosnog onečišćenja, te time remete bioritam flore i faune.
Nakon prelaska drvenog mosta, odlučili smo se zaputiti desno do izvora i već spomenute špilje. Taj dio staze dug je nekih 150 m. Ispred ulaza u špilju vidljivo je da rijeka ima čitav niz manjih pritoka koji variraju ovisno o sezoni, ali glavni izvor je u špilji.
Špilja Tounjčica je duga skoro 400 m, a sifonom je spojena s obližnjom, puno dužom špiljom u kamenolomu Tounj, te se čitav taj sustav s do sada utvrđenom duljinom od 9.904 m naziva Špiljski sustav Tounjčica i jedan je od najduljih u Hrvatskoj.
Ukoliko vam speleologija nije zanimanje, ne vidim potrebu da sami lutate dublje po špilji. Već na ulazu špilja pruža sasvim dovoljno adrenalina. Mi smo za ovu prigodu ponijeli čeone lampe tako da smo ušli možda i nekih 100 m duboko. Treba biti oprezan, jer nakon par desetaka metara vlada potpuni mrak, postoje odvojci sa strana u kojima se može zalutati, a tlo je grubo i sklisko. Strop je na dijelovima toliko visok da svjetlost naših lampa nije mogla doprijeti do njega.
Nakon špilje smo se vratili drugom obalom do mosta, ponovo ga prešli i zaputili se lijevo nizvodno. Na našu žalost, staza nizvodno ide tek nekih 250 m. Na putu ćete naići na jednu drvenu platformu s klupama. Nakon nje smo prošli još neki 30-ak metara i dalje se nije moglo. Moguće je da je staza prije vodila dalje pa se urušila, jer postojale su neke naznake da se nekoć moglo ići uzbrdo. Često smo tako po kanjonima viđali da neko stablo padne i s korjenom povuče dio staze ili stazu jednostavno odnesu erozija ili nabujala rijeka. Bilo bi zanimljivo da se stazom može doći do poznatog Tounjskog mosta koji je nekih 600 m nizvodno.
Za kraj bih se vratio na one table s oznakama udaljenosti. Bile su nam vrlo zbunjujuće. Činilo se kao da su postavljene bez nekog reda, jer smo nailazili na veće i manje brojeve metara naizmjenično (?!). Bilo bi logično da pružaju informaciju koliko je još staze ostalo, ali ako nakon oznake od par stotina metara, već nakon par desetaka dođete do kraja, onda vam više ništa nije jasno. Budući da u kanjonu nemate gdje zalutati (osim u špilji), možete ih slobodno ignorirati i u potpunosti se prepustiti uživanju u ovom prekrasnom uratku prirode.
Samozatajna Tounjčica nas je oduševila više od mnogo razvikanijih lokacija!