Nevistina stina

Djevojka iz Dalmatinske zagore se zaljubila u primorca. U to vrijeme se na moru živjelo teško i ljudi nisu bili toliko imućni kao oni u zaleđu. Majka djevojke je bila protiv te veze, ali djevojka je bila tvrdoglava. Svatovi su krenuli prema moru usprkos protivljenju, a majka djevojke ih je proklela da kada ugledaju more da se svi skamene. I tako bi. Kada svatovi dođoše na prijevoj iznad Brela s kojeg se vidi more, svi se skupa s konjima pretvoriše u stijene koje se i danas mogu vidjeti na tom mjestu.

Lokaciji se može pristupiti i s juga i sa sjevera. S juga uspon vodi preko Napoleonove (Francuske) ceste, a sa sjevera sa Vrulje krenete put Gornjih Brela i na zavoju ćete vidjeti odvojak s rampom koji se vrlo brzo pretvara u makadamski put kojim autom možete doći do samog uspona. Ukoliko ne želite voziti makadamom, tih 2 km možete proći pješke. Ukoliko želiti malo dužim putem, posjet Nevistinoj stijeni možete započeti i Berulijinom poučnom stazom.

Nevistina stina nas je poprilično razočarala, ne zbog toga što stijene nisu atraktivne. Dapače, stijene su zanimljive, pogledi su fantastični, šuma iznad nje je neobična i egzotična, ali ljudi su ti koji su devastirali ovaj okoliš na više načina. Grafiti na stijeni, dalekovodi na sve strane i put u zaleđu uz koji su nikli nekakvi nakaradni objekti koji njeguju stari hrvatski običaj gomilanja smeća, ozbiljno umanjuju doživljaj. Rekao bih da tu žive ljudi koji ne cijene prirodu u kojoj žive. Turizam se ne može razvijati na način da sami ne cijenimo okoliš i ljepote nego ih devastiramo. Sve dok nam biciklističke staze služe kao ilegalne deponije smeća, nećemo se moći profilirati kao top destinacija. Nevistinu stinu se svakako ispati obići bez obzira na sve, ali se pomirite da će akcent mnogih fotografija biti na dalekovodima umjesto na prekrasnim stjenovitim formacijama.