Kanjon Badnjevice (Suvaje)

Unutrašnjost Dalmacije skriva nekoliko kanjona za koje većina ljudi nikada nije čula. Ako biste prosječnog čovjeka pitali da nabroji neke, vjerojatno bi se sjetili Cetine, Krke i možda Zrmanje. Većina ljudi koja bi ovo i nabrojala sigurno nije bila u dubljim dijelovima tih kanjona, nego eventualno na području Skradinskog buka i u zaleđu Omiša.

Kanjon Badnjevice jedan je od manje poznatih. Nalazi se u Imotskoj krajini i povezuje Ričice i Proložac.

Njime teče rijeka Suvaja koja je dijelom složenog toka ponornice koja nakon svakog izvora dobija novo ime – njih ukupno devet! U daljnjem toku je u Imotskom poznata kao Vrljika, a u BiH nastavlja kao Tihaljina, Mlade, te se kao Trebižat uljeva u Neretvu.

Kanjon je jedan od najspektakularnijih koje smo vidjeli i stvarno je šteta što nije poznat široj javnosti.

Prvi put smo ga pokušali obići prije pet godina, međutim zbog iznenadne kiše morali smo odustati. Tada su nastale ove fotografije s bujnijom vegetacijom i intenzivnijim bojama.

Ovaj put, krenuli smo u kasnu jesen. Boje na fotografijama su zagasitije, gotovo zimske. Vrijeme je bilo vedro, a bura nas je neumoljivo pratila čitavim putem. Iako se staza može i obrnuti, mi smo obilazak započeli sa strane Ričica, odmah nakon brane, ispod Zelenog jezera o kojem smo već ranije pisali.

Dosta smo razmišljali oko težinske ocjene staze. Iako smo je mislili ocijeniti kao srednje tešku, na kraju smo joj ipak dali ocjenu “teško”. Staza nije posebno dugačka, ali dijelovi prolaze kroz dosta grub teren. Na više mjesta je potrebna uporaba ruku, na jednom dijelu imamo sajlu, a na par dijelova smo naišli na pripremu za njeno postavljanje. Ako tome dodamo i visinsku razliku od preko 400 m…

Glavni razlog zbog kojeg je staza ocijenjena kao teška je taj što je njen prvi dio varljiv. Tu ćete naići na livadu s golovima, klupama, ograđenim ložištem za roštiljanje… Uglavnom tipična “piknik” lokacija.

Znamo da tu dolaze obitelji s djecom, pa se nakon rekreacije po livadi lagano krene u šetnju šumom…

Kanjon Badnjevice ili Suvaje, jedan je od najspektakularnijih u Hrvatskoj, a i šire!

Ako ćete stazom ići kružno, nakon 900 m lagane šetnje trebate prijeći Suvaju preko srušenog stabla. Stablo se nalazi par desetaka metara prije starog stabla koje je puklo!

Sajla koja je tu da vam olakša prijelaz je također varljiva. Naime, dosta je labava i dobro funkcionira ako ćete se od nju opirati. Ako izgubite ravnotežu pa je budete trebali koristiti za “vješanje” na suprotnu stranu, toliko je labava da ćete sigurno završiti u rijeci.

Već taj dio nije za manju djecu, tako ako želite vidjeti jedno stvarno posebno mjesto, a ne želite se izlagati opasnostima, nastavite bez prelaska rijeke još nekih stotinjak metara. Doći ćete do stare brane s koje se pruža nesvakidašnji pogled u najuži dio kanjona!

Ako idete bez djece i imate dobru planinarsku obuću, pređite oborenim stablom na drugu stranu, a branu ćete obići na povratku.

Od tu staza kreće oštro uzbrdo! Tu vas čeka uspon od skoro 200 m visinske razlike u vrlo malo dužine. Strmina je na mjestima preko 50%.

Kada izađete na vrh kanjona, vidjet ćete pitoresknu livadu i učinit će vam se da je najgore prošlo. Opet varka! Livada je ustvari travom zarasla visoravan prepuna oštrog kamenja.

Nakon nekog vremena, približavamo se opet rubu kanjona. Vidici su spektakularni!

Teren je dosta grub, zahtijeva koncentraciju i uzima dosta vremena. Koliko god smo prvi dio staze stajali, fotografirali i divili se svakom novom pogledu, na ovakvom terenu nam postaje jasno da je 4 h, koliko je pisalo na tabli na početku staze, vrlo optimistična procjena.

Još iz daljine smo uočili tvrđavu Badnjevice. U iščekivanju da teren postane lakši, nakon prijeđenih 2,7 km, stižemo do same utvrde.

Tvrđava je sagrađena na najnepristupačnijem dijelu kanjona. Sagradio ju je herceg Stjepan Kosača, krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Kasnije pada u ruke turskih osvajača nakon čega gubi svoj značaj. Danas se vodi kao zaštićeno kulturno dobro, ali je poprilično zapuštena.

Ovdje nije riječ samo o jednoj tvrđavi, već čitavom fortifikacijskom sustavu između stjenovitih vrhova. Do gornje kule se dolazi tako da je se obiđe sa sjeverne strane i uspne se s istoka i juga.

U blizini konačno pronalazimo zavjetrinu na rubu litice gdje odlučujemo marendati. Pogled je nevjerojatan!

Nakon zadnjeg u nizu ostataka fortifikacije, spuštamo se stazom u šumu. Teren konačno postaje blag, te žurimo u utrci s vremenom. Dan je kratak, a mi smo tek na pola staze!

Nakon kraćeg odmora u lijepo uređenom odmorištu, krećemo s usponom na istočnu stranu kanjona. Kada smo stazu gledali s druge strane, činila nam se dosta lakša.

Naša procjena se pokazala ispravnom. Iako je bilo dosta uspona i silazaka, a na par mjesta smo uočili pripremu za sajlu, staza je znatno lakša, te nam je trebalo puno manje vremena za povratak.

Staza ide sredinom visine kanjona i nema grubog terena. Na par mjesta nailazimo na kamene stepenice. Na jednom dijelu su čak uklesane u samu stijenu.

Pogledi su čitavo vrijeme spektakularni!

Na kraju smo uspjeli prije mraka doći do ranije spomenute brane, do koje možete prošetati i s djecom, bez da prelazite rijeku. Fotografije ne mogu vjerno prenijeti to čudo prirode!