Zjatva – jama bezdanka

Prema narodnoj predaji, na mjestu gdje je danas Zjatva bijaše veliki dolac. Vlasnik je jednom u njemu orao na sv. Iliju. Putnik koji je tuda prolazio ukori ga, a vlasnik mu odbrusi “Nek Ilija prli po nebu, a ja ću po zemlji!”. Čim to izreče, propadoše i on i volovi s radnicima u veliku jamu koja se otvori pod njihovim nogama. Tako nastade Zjatva.

“Zjatva na prvi pogled stvara u čovjeku dojam goleme groze, jer se prolazi tik nje, a da se pravo ni ne vidi.” Tako o Zjatvi piše Stipan Banović u časopisu Priroda iz 1938. Dalje kaže: “Od Rogate Spile (s donje strane) vrlo je teško i pogibeljno provući se kroz hridine do Velikih Vrata i to čini samo neka domaća čeljad, koja je, pasući koze po onim hridinama, vrlo vješta i neustrašiva u veranju ili kako oni vele “slobodna”.”

Zjatva, jama “bezdanka” ili “jama bez dna”, reljefni je fenomen na južnom Biokovu iznad Zaostroga. Nalazi se podno vrha Tribić (889 m), a riječ je o jami na vrhu brda širine 70 x 100 m i cca 120 m dubine. Sve strane su joj izrazito strme, a južna je okomita litica koja se pri dnu savija u tunel Velikih vrata, visine preko 25 m koji izbija na južnu stranu planine s pogledom na Zaostrog, more i otoke iza njega. Kao da to nije dovoljno, iznad Velikih postoje i Mala vrata! Dovoljno spektakularno?

Pohod na Zjatvu počinje od zadnje kuće Gornjeg sela Zaostroga. Mjesta za parking ima malo, a mi smo auto ostavili na zadnjoj okuci. Postoji još nešto mjesta uz cestu malo prije toga, ali za neki ozbiljniji turizam nedovoljno.

Na putu do tamo “gospođa Google” nas je pokušala skrenuti s Jadranske magistrale još u Drveniku i nagnati nas na putešestvije po poljskim putevima koji se uglavnom koriste za pristup starim maslinicima podno brda. Nemojte je slušati, nego za Staro selo skrenite u Zaostrogu.

Put ka Zjatvi vodi starim trgovačkim putem koji je povezivao obalu i unutrašnjost. Preciznije, put vodi iza brda prema Kokorićima. Nekoć se njime prometovalo pješke i s mazgama/magarcima, međutim zadnje informacije su nam govorile da je put u donjem dijelu zarastao i neupotrebljiv, te da se treba uspinjati ravno po siparu. Međutim, na naše veliko iznenađenje, već nakon zadnjih kuća, dočekala nas je dobro markirana i uređena staza koja je čitavo vrijeme vodila kroz hladovinu paralelno sa siparom na koji se spaja tek podno litica ispod vrha brda. Kako smo očekivali pravocrtni uspon, prvih par stotina metara nismo uključili GPS, tako da taj dio na mapi uzmete s rezervom i samo pratite planinarske markacije. Kada smo shvatili da je riječ o svježe uređenom putu, upalili smo GPS kako bismo ga bar dijelom mapirali.

Nakon nekih 500 m laganog uspona, staza konačno skreće na sipar, te dalje vodi horizontalno prema istoku u nastojanju da zaobiđe najstrmije litice. Ovo “hoizontalno” više uzmite kao opis smjera, jer uspon je i dalje kontinuiran, a teren stjenovit i na momente dosta grub. Pogled na litice je impresivan, a kada izbijete na sipar u njima je vidljiv otvor Velikih vrata Zjatve s donje strane. To je ona strana za koju se u članku iz 1938. kaže da su je penjali samo rijetki lokalni “slobodni”. Bez alpinističke opreme i znanja, pothvat tog tipa je rizičan i pogibeljan. Smjer iz kojeg se relativno lako spustiti u Zjatvu je onaj s gornje strane, a planinarska staza, nekoć trgovački put, vodi upravo tamo.

Nakon nekih 2 km, preko prijevoja se ulazi u kanjon između dva vrha, gdje su ljudi nekoć pronašli jedinu zgodnu točku za doći na drugu stranu brda. Ovaj dio puta je djelomično urušen, a rekonstrukcija je u planu. To je zadnjih 200 m nakon kojih se izbija na vrh brda. Zjatva je tu, ali kao što kaže stari spis, još je ne vidite. Tu se staza račva na dvije strane. Lijevo nastavljate starim trgovačkim putem i penjete se kamenim skalama prema istaknutom vrhu odakle se pruža prekrasan pogled na sve strane. Pelješac, Korčula i Hvar su vam kao na dlanu. Na zapad pogled pada na masiv Biokova, na istoku na Rilić, a na sjeveru se vidi sve do Čvrsnice, Veleža i Prenja. Planinarska staza koja na račvanju vodi desno, obilazi Zjatvu sa istoka i vodi do sjeveroistočnog prilaza Zjatvi. Taj prilaz jami je najlakši.

Tu smo sreli ekipu iz lokalnog planinarskog društva koja je glavni “krivac” za uređenje i markaciju staze. Osim uređenja staze, pripremali su teren za instalaciju ferate koja je u planu već dulje vrijeme, a glavni incijator je naš slavni alpinist Stipe Božić. Nakon kraćeg razgovora, od planinara dobijamo informaciju da je i za taj najlakši, sjeveroistočni pristup jami, na jednom dijelu potreban konop za spust po vertikali od par metara. Kada smo se pripremali za pohod, nigdje nismo naišli na takvu informaciju, tako da je to još jedan pokazatelj kako s rezervom treba uzimati informacije o manje poznatim lokacijama.

Odlučili smo se spustiti u jamu, bar do te vertikale kako bismo zavirili kroz Velika vrata i vidjeli da li bi se ipak moglo bez konopa do dna. Stavili smo kacige i krenuli. Spust je relativno strm, ali ne bismo ga okvalificirali kao teškog. Taj dio pristupa jami je u stvari usjek mađu stijenama. Obrastao je niskim raslinjem koje je zgodno za osiguranje. Kada smo došli do stjenovitog dijela, skinuo sam ruksak i spustio se do zadnje vertikale. Nakon kraćeg proučavanja, spust se činio izvediv, ali je bilo upitno da li bi uspon bez konopa bio moguć, posebno sa oštećenjem koljena koje vučem već neko vrijeme. Kako ovdje nema signala, u slučaju bilo kakve izvanredne situacije sve skupa bi bilo pomalo rizično. Sunce je već bilo dosta prema zapadu i možda je ključnih pola sata upravo onih koje nam je “gospođa Google” bila ukrala na krivom skretanju u Drveniku. Obećanje ferate je tek blaga utjeha, a naučena lekcija je da konop valja imati i kada ga se ne planira koristiti.

Zjatva je jedan od najzanimljivijih fenomena Biokova