Vrletni Okić
Napomena: U informacijama je stavljeno vrijeme uspona regularnom planinarskom stazom, ali ova lokacija je polazište mnogih staza, tu su izletište uz potok i planinarski dom, tako da se ovdje bez problema može provesti čitav dan.
Sva skoro Hrvatska leži pod nogama gledaoca, te malo imade mjestah sa toli dalekim i širokim izgledom, kao što je upravo mjesto ruševinah Okić grada.
Ivan Kukuljević, 1864.
Ovdje na rubu Samoborskog gorja i Parka prirode “Žumberak – Samoborsko gorje”, na istaknutoj poziciji smjestio se Stari grad Okić.
Na sjeverozapadu Hrvatske ne postoji točka koja toliko dominantno kontrolira tako veliko područje. S Okića se pruža pogled na sjever, od Hrvatskog zagorja, Ivanščice i Medvednice, na istok preko Posavine pa sve do Kleka na jugozapadu.
Utvrda svoj dominantan položaj zahvaljuje dolomitnoj karbonatnoj stijeni na kojoj se nalazi. Dolomitna stijena puno je otpornija na utjecaje od okolnih stijena, te je tako ostala stršiti u odnosu na okoliš. Sa sjevera i juga riječna erozija dvaju potoka dodatno je produbila rasjed, te je tako stijena Okića postala još dominantnija.
Oni naviknuti na dalmatinski krš i njegove utvrde na istaknutim liticama na prvu mogu steći dojam da utvrđeni Okić i nije toliko težak za osvojiti. Okružen livadama i šumama, čini se vrlo pitomo, kao tek malo viši brežuljak. Međutim, izgled vara. Ulaskom u šumu i usponom, uglavnom laganom utabanom stazom, počinju se otkrivati detalji koji su osvajanje ove utvrde svakoj vojnoj sili pretvarali u noćnu moru. Savršena interpolacija prirodne stijene i zaštitnih zidina, te gusta šuma, daju braniteljima bezbroj mogućnosti za otežavanje svakog metra opsade. Ako tome dodamo ponore kanjona koje su neumorne vode potoka uklesale, a vegetacija zamaskirala, shvatit ćemo da smrtonosne stupice vrebaju na svakom koraku, te da neuspješan napad za alternativu ima vrlo ograničene mogućnosti povlačenja.
Staza u drugoj polovici postaje znatno kamenitija i strmija. Na jednom dijelu postoji odvojak za feratu koja je omiljena među planinarima. Ekipe na ferati su se izmjenjivale tijekom čitavog našeg posjeta. Taj južni uspon kojeg sada savladavaju u punoj penjačkoj opremi, dokumentirano je prvi put savladan davne 1843. godine. Popela ga je karlovačka književnica Dragojla Jarnević i to bosa! Ulomak iz njenog opisa tog pothvata kaže:
Nu sada nadjosmo opet zaprieke. Strašno stèrmi i skliski put prieko onog kamenja i porušanih razvalinah bi s pogibeljom skopčan, i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, na vèrh dospieti, čini mi svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zadevenu, pustih se kao mačka gori plaziti; sada dèržeći se za onuda bujeće korenje, sada za svèršit od dubovah i opet za klisure.
Ta staza se sada zove “Dragojlina staza” i poznata je među svim penjačima!
Ostaci utvrde obrasli su u raslinje i dobro bi im došla nekakva obnova i konzervacija.
Pogled od gore je kao iz citata u uvodu teksta – veličanstven!
Prvi pisani spomen o Okiću datira iz davne 1193. Nakon Jaroslava Okićkog, vlasništvo se izmjenjuje unutar već dobro poznate ekipe – od Žigmunda Luksemburškog, Frankopana, Matije Korvina do obitelji Erdődy. Bilo je tu i još par manje poznatih vlasnika, a utvrda na kraju biva razorena Osmanlijskim pustošenjima ovih krajeva. Tipična sudbina mnogih hrvatskih utvrda. Baš me zanima kolika bi trebala biti ratna odšteta Turske za stoljetna pustošenja po Hrvatskoj i široj regiji.
Južni potok Okićnica, toliko je bučan u svom ponoru da smo mislili da je riječ o nekoj ozbiljnoj rijeci. Privučeni zvukom, spustili smo se do početka uspona, te smo krenuli stazom koja vodi nizbrdo na istok. Došavši do potoka, nismo mogli vjerovati da on tako mal i nikakav radi toliku buku i s tolikim žarom usijeca duboki kanjon (?!?).
Prelaskom mostića, dolazi se u prekrasnu šumu gdje se na par mjesta račvaju planinarske staze za odredišta po Samoborskom gorju. Od tu do vrha Plešivice (779 m) ima nekih 2,5 h hoda. Kako nismo imali u planu nekakvo duže zadržavanje, spustili smo se još nekih 500 m, tek toliko da malo doživimo okoliš. Priroda je ovdje prekrasna. Žumberak i Samoborsko gorje jedno su od najljepših područja Hrvatske i o njemu ćemo imati još dosta članaka.
Na kraju bismo još spomenuli da smo auto parkirali na livadi prekoputa planinarskog doma “Dr. Maks Platnikov”, na samom početku staze. Livada je privatno vlasništvo. Upoznali smo vlasnicu koja je prekrasna i srdačna osoba, a cijena parkinga je stvarno simbolična. Ovaj prekrasni posjed uz potok i šumu nazvati parkingom je čista degradacija, jer riječ je o pravom izletištu. Naime, livada duža od 100 m pruža mogućnosti za razne sportove, te se u suženom obliku nastavlja dalje u šumu. Uz potok su napravljene drvene klupe i stolovi, kraj kojih se nalazi i roštilj, a djecu će posebno razveseliti tobogani i druge sprave za igranje. Ukoliko u proljeće ili jesen želite uživati upijajući zrake sunca, na raspolaganju su vam ležaljke, tako da je mjesto idealno za cjelodnevni izlet, proslave rođendana, team buildinge i slične aktivnosti u prirodi.
Za one kojima je puno i simbolična cijena parkinga, isti se u vrlo ograničenom obimu može naći na prilazima domu. Tih desetak mjesta sigurno nisu dovoljni za broj ljudi koji ovdje dolaze, tako da su izbor ili spomenuta livada ili duže pješačenje iz smjera Klaka (mjesta iznad Samobora).