Tulove grede – Majstorskom cestom do vrha svijeta

Često obilježje našeg gorja su kamene formacije, tornjevi, pilari raznih oblika i veličina. Bijele i Samarske stijene, Hajdučki, Rožanski i Dabarski kukovi samo su neke od najomiljenijih među planinarima. Široj javnosti su svakako najpoznatije Tulove grede koje se veličanstveno uzdižu iznad južnog ulaza u tunel Sveti Rok.

Fascinacija Tulovim gredama i želja da ih se ispenje postojali su oduvijek, ali dosta dugo ih je obavijala aura opasnog terena zbog preostalih mina iz Domovinskog rata. Proces razminiravanja ih je otvorio za posjetitelje, ali praksa da se pri usponu valja držati označenih i utabanih staza je ostala.

Majstorska cesta

Da bi se došlo u podnožje Tulovih greda, s glavne ceste se valja uputiti legendarnom Majstorskom cestom. Do nje se može doći i s juga, iz smjera Obrovca, i sa sjevera gdje se s autoceste koristi izlaz Sv. Rok. Mnogi misle da je ime dobila po tome što od vozača zahtjeva majstorske vještine za savladavanje, ali upravo suprotno. Nekoć je putovanje iz unutrašnjosti bilo dugotrajno i teško. Majstorska cesta je nastala u prvoj polovici 19. st. za vrijeme Austro-Ugarske kao odgovor na te teške uvjete, kako bi se put olakšao i skratio. Njeno konstruiranje i izvedba bili su majstorski, ispred svoga vremena, tako da od tuda i dolazi njeno ime. Cesta je duga nešto više od 38 km i po izvedenim nagibima i konstrukcijskim rješenjima zadovoljava čak i suvremene standarde cestogradnje. Zbog teškog terena kroz koji prolazi, izgradnja je koštala čitavo bogatstvo. Prema legenti, voditelj projekta Josip Knežić je na stalne prigovore radnika odgovorio ponudom da za svaki kilogram iskopanog kamena plaća jednakom težinom zlata.

Cesta je danas jedna od najljepših panoramskih cesta u Hrvatskoj i pod zaštitom je Ministarstva kulture kao kulturno i povijesno dobro. Najvećim dijelom je makadamska pa je podložna oštećenjima vodenih bujica, ali dobro je održavana i prohodna za sva vozila. Prava je poslastica i za bicikliste i motoriste, jer pruža vrhunski doživljaj avanture. Krajolici kojima prolazi su spektakularni i rijetko viđeni igdje u svijetu. Cesta sa sjevera prolazi kroz šumski predio koji se na prijevoju Mali Alan preobražava u krški. Primjer fenomena krša i travnatih udolina je školski, tako da smo svako malo stajali, izlazili i uživali u krajoliku. Kako se približavate, svakim metrom, pogled na Tule izaziva strahopoštovanje.

Na zadnjoj trećini prilaza Tulovim gredama od prijevoja Mali Alan, s desne strane je odvojak puta koji vodi prema Libinjskoj kosi, odakle se pružaju prekrasni pogledi i gdje počinje polazište za uspon na Sveto brdo. Ali, o tome u nekom od budućih članaka 🙂

Tulove grede – svijet mitskih bića

U narodu su kružile razne predaje vezane uz Tulove grede. Vjerovalo se da gore obitavaju vile, da se među stijenama legu zmajevi i da je to dom Crne kraljice. Danas se ljudi više pribojavaju poskoka kojih gore navodno ima dosta. Kako smo u posjeti bili sredinom prosinca, bilo je dovoljno hladno da ne naletimo ni na jednoga, ali uvijek valja biti na oprezu gdje se staje, sjeda i gdje se hvata rukama pri usponu. Osim već spomenutih mina, valja upozoriti i na vremenske uvjete. Kao i svugdje u gorju, vremenske prilike se mogu brzo okrenuti, tako da treba ozbiljno shvatiti sva upozorenja meteorologa. Ne jednom se dogodilo da baš ovdje neoprezni izletnici zapnu u ledu pod naletima orkanske bure, a kada su kretali bilo je lijepo i sunčano.

Uspon počinje od parkinga pored zidanog burobrana i relativno je lagan. Staza ide kroz travnati predio sa sjeverne strane, prolazeći pored stijena zanimljivih oblika. Kontinuirani nagib od 20-30% one slabije kondicije može ostaviti bez daha, ali svaki put kada stanete i pogledate iza sebe, kao nagrada, otvaraju se sve širi vidici na more i prostranstva Velebita, a kameni stupovi ispred vas motivacija su da i ubrzate korak. Nakon nekih 1 km uspona i 190 m visinske razlike, ulazite u kamenu galeriju/amfiteatar. Na taj prizor vas ne mogu pripremiti nikakve fotografije, to jednostavno morate doživjeti. Sasvim je jasno zašto su ljudi ovom mjestu pridavali mitske konotacije.

Kroz procjepe stijena se pružaju spektakularni pogledi prema moru, Zrmanji i zaleđu Zadra. Koju god stijenu odabrete, savršena je za kontemplaciju. Ovdje je idealno mjesto za odmor prije nastavka. Za daljni put prema vrhu trebat će vam malo odvažnosti i spretnosti, jer uspon na litice zahtjeva upotrebu ruku. Do vrha nema puno, tek nekih 300-tinjak metara i možda 20 m visinske, ali ovo je svakako teži i izazovniji dio uspona i ukoliko nemate fizičke spreme i planinarskog iskustva, radije ostanite uživati u amfiteatru. Kada stupite na vrh, s njega se pruža spektakularn pogled na sve strane. Ako vas uspon nije ostavio bez daha, pogled svakako hoće! Imate osjećaj da ste na vrhu svijeta.

Crkvice

Odmah ispod Tulovih greda, na putu prema moru, nalazi se kapelica u spomen na hrvatskog redarstvenika Damira Tomljanovića Gavrana, zapovjednika postrojbe Tigrova, koji je svoj život položio na obroncima Velebita za vrijeme Domovinskog rata.

U podnožju Tulovih greda na kamenoj zavojitoj visoravni zvanoj Podprag, 1832. godine car Franjo II. dao je izgraditi crkvu sv. Frane. Arhitekturom odskače od tipičnih crkvica po Dalmaciji, a nas je podsjetila na neka Meštrovićeva ostvarenja. Nasuprot nje su ostaci starog svratišta koje su nekada koristili putnici namjernici. U blizini se nalazi i grob redarstvenika (žandara!?) Francesca Fracassa. Na ploči stoji da je poginuo u borbi s 22 drumska razbojnika.

Indijanci na Velebitu

Scenografija Tulovih greda je svojevremeno korištena za snimanje filmova o indijanskom poglavici Winnetou. Na burobranu se može vidjeti ploča sa fotografijama scena iz tog popularnog njemačkog serijala. Ova ekranizacija knjiga legendarnog Karla Maya snimana je i na mnogim drugim lokacijama po Velebitu, kanjonu Zrmanje, Paklenici, Krki, Plitvicama, Cetini, Omišu, Platku itd. U Njemačkoj se smatra najgledanijim serijalom svih vremena, a nastao je u koprodukciji s Jadran filmom iz Zagreba.