Stari grad Ljubač – Vrtolom

“Postoji mjesto s posebnom energijom. Svi koji su bili tamo osjetili su to isto.” Tako mi je ostao u sjećanju sestrin opis Vrtoloma. Negdje iza Zadra, travnat s pogledom na more…

Mjesto posebne energije…

Kako smo često oko Zadra, ali uvijek u prolazu i žurbi, tako nikada nije bilo “pravo” vrijeme za posjet Vrtolomu, ali mi je uvijek bio negdje u mislima, sve dok jednog dana nije pala odluka – idemo sada, samo radi toga, a sve ostalo je u drugom planu. Nisam imao neka velika očekivanja, jer i nisam znao što očekivati. Ljudi često na temelju nečijih tuđih doživljaja stvore krivu predodžbu i nerealna očekivanja. Na Vrtolom smo se uputili samo otvorena srca i sa željom da posjetimo lokaciju na kojoj do sada nismo bili.

Za doći na Vrtolom treba se od Zadra uputiti put sjevera prema Velebitu ili preciznije, put Paškog mosta. Ljubački zaljev, Ljubačko polje i Ljubačko brdo iznad njega, tvore jedan, nama do tada nepoznat svijet, van naših uobičajenih ruta, a svega 15-tak kilometara udaljen od Zadra. Ovo područje je nekoć bilo nastanjeno Liburnima, starim ilirskim plemenom, a nakon toga Rimljanima. Ljubačko brdo je ujedno i poluotok dug nekih 3 km. Od skretanja s glavne ceste (44.25868275161026, 15.323499305159702) kreće put koji vodi do kraja poluotoka. Većim dijelom je uzak i makadamski, ali je u sasvim dobrom stanju i bez problema se može sve do kraja i s nižim autom.

Nakon što se prođe šumoviti dio, izlazi se na travnatu visoravan na čijem kraju se nalaze ostaci Starog grada Ljubača – Castrum Liube ili u narodu Ljubljane. Prvi pisani spomen na njega seže u 1205. godinu u izjavi hercega Andrije. Grad je bio u rukama hrvatsko-ugarskih velikaša, a kasnije je bio jako templarsko sjedište. Negdje u 17. stoljeću gubi svoj značaj i gasi se, a do danas su sačuvani samo ostaci zidina kao spomen na slavnu i bogatu povijest.

Put završava proširenjem. Kada ugasite motor auta i izađete na travnatu visoravan ispred ostataka grada, prvo što vas oduševi je tišina. Šum trave na vjetru i mirnoća kakva se rijetko sreće, u vama izazovu osjećaj krivnje što ste posebnost i svetost ovoga mjesta oskvrnuli dolaskom autom. Laganim usponom, nakon 30-tak metara ulazite u Stari grad Ljubač. Od tu vam se otvaraju vidici na sve strane. Pogled je spektakularan. Ispred vas je Pag kao na dlanu, a polukružno ste okruženi morem. Travnata visoravan se klifovima obrušava u ambis od 80-tak metara. Prizor totalno neočekivan nama naviklim na “tipičan” dalmatinski pejzaž. Mirnoću i tišinu naglašava nečujno kretanje broda u dubini ispod vas. Pokušavate zamisliti kakav je to bio osjećaj živjeti na ovom mjestu i da li su ga i tadašnji žitelji doživljavali ovakvim ili su bili naviknuti na tu posebnost. Sumnjam da su je uzimali “zdravo za gotovo”. Vjerojatno su se osjećali poput bogova na Olimpu, sa kojeg su se povremeno, tužna srca, spuštali u “običnost” u kojoj su živjeli “smrtnici”.