Korito Čikole

Napomena: Informacije vezane uz duljinu i trajanje puta odnose se samo na spust Gluvinim putem. Kilometri i vrijeme provedeno u koritu rijeke ovise o trenutnoj prohodnosti, s obzirom na isušene vodene džepove, te osobnim preferencama.

Korito Čikole je dostupno u dijelu godine kada rijeka presuši. Nakon što se voda povuče, ostavlja nadrealan krajolik zanimljivih oblika. Kanjon Čikole sa svojim impozantnim liticama sam po sebi je fascinantan, a ogoljelo korito ga čini još zanimljivijim za istraživanje. Do korita se može spustiti iz više smjerova. Prvotni plan nam je bio pokušali se spustiti kod mosta, glavnog cestovnog prijelaza Čikole na cesti iz smjera Pakova sela prema Ključu, te koritom proći nizvodno do livada južno od tvrđave Ključice, a onda nastaviti do ujezerenog dijela rijeke 3 kilometra prije njenog ušća u Krku. Međutim, već nakon par desetaka metara naišli smo na neisušeno jezero preko kojeg se nije moglo, a obala je bila neprohodna. Vratili smo se do auta i odlučili ići na sigurno pa smo se zaputili u Brnjice, selo na lijevoj obali Čikole, odakle kreće poučna staza, poznatija kao Gluvin put.

Stanoviti Gluvo (Marko Ljubić) je u devet godina napornog rada uspio vlastitim rukama probiti put s vrha kanjona iz Brnjice do same Čikole. Gluvo je bio gluh, što se da naslutiti i iz njegovog nadimka, ali očito ga taj hendikep nije spriječio u izvođenju ovog iznimnog postignuća. Nije mi poznato da li je imao ikakvu pomoć i da li su nakon njega rađeni neki zahvati na stazi, ali čitavom dužinom sam bio fasciniran kvalitetom izvedbe, podzidama i oborinskim kanalima koji sprječavaju eroziju staze na ovom surovom terenu.

Iako se ideja o obilasku korita čini banalnom i jednostavnom, svakako bih preporučio da pazite i pamtite kuda prolazite, te da skinete na mobitelu lokalno mapu terena, jer jednom kada se nađete u koritu, internet više neće biti dostupan, a gusta vegetacija i paralelni rukavci čine idealan labirint. Ako k tomu dodate i nepresušene riječne džepove koji će vam zapriječiti put, teren sigurno nije lagana “šetnica” do livade.

Nakon što smo ušli u korito, krenuli smo put sjevera (uzvodno), jer su nas zanimale litice na toj strani. Krajolik je stvarno zanimljiv. Stijene čudnih oblika, osušeni talog na zidovima litica i dnu korita bili su nešto sasvim novo za nas. Nakon nekih kilometar hoda došli smo do jezera koje je bilo omeđeno liticama s obje strane, tako da je to bio kraj pohoda na sjever. Inače sve lokve i jezera su bila puna zmija što je i za očekivati prilikom isušivanja korita. Riječ je o bezopasnim vrstama tako da to ne bi trebao biti izgovor za ne upustiti se u ovakvu avanturu.

Nakon kraćeg odmora, krenuli smo nazad i dalje nizvodno prema već spomenutoj livadi južno od Ključice. Prošli smo mjesto ulaska u korito i nastavili još par stotina metara prema jugu, ali smo opet naišli na vodenu prepreku preko koje nismo mogli.

Kako je vegetacija sa svih strana bila dosta gusta i bez ikakvih vidljivih staza, odlučili smo se vratiti do auta i autom se spustiti s druge, zapadne strane kanjona, jer smo vidjeli da se tamo iz smjera Ključice spuštaju nekakva auta. Kasnije se ispostavilo da su to lokalci sa malo “prilagođenijim” vozilima 🙂

Naše auto je relativno nisko, tako da je spust predstavljao izazov, jer je makadam dosta oštećen bujicama. Rupe i kanali su poprilično duboki i znao sam da je spust lakši dio puta, a da nas u povratku očekuje izazov uspona sa zadnjim pogonom i proklizavanjem kotača. Međutim nakon uključivanja DTC-a, auto je pri usponu bez problema savladao sve serpentine. Uglavnom, ukoliko imate namjeru spuštati se ovim putem, svakako prosudite da li je put za vas ili ne. Postoji put za vozila i sa druge strane kanjona, ali su nam lokalci rekli da je lošiji od ovoga. Ukoliko se odlučite za spust pješke, staza nije dugačka, nekih 2 km, a postoji i pješački put koji kreće usporedo i još je kraći. U tom slučaju auto možete ostaviti ovdje 43.83599070536452, 16.022693304537327.

Jednom kada se spustite, dočeka vas idiličan krajolik, totalna suprotnost negostoljubivosti isušenog korita. Livade se prostiru u nedogled na sve strane i idealno su mjesto za prostrijeti piknik deku ako je imate sa sobom 🙂 Za doći do južnih livada, treba prijeći most, a dalje, nakon nekih 1 km na jug, teren postaje močvaran i dolazi se do ujezerenog dijela rijeke. Malo dalje Čikola se ulijeva u Krku, nakon čega se čitava vodena masa opet sabija u uski kanjon koji formira Skradinski buk.

Jedna od atrakcija kanjona je i Bićino odmaralište (Ivina pećina) za koju ovaj put nismo imali vremena, ali ćemo je svakako obići u nekom od idućih pohoda.