Kaštel Petrapilosa (Pietrapelosa)

Prvi put smo za ovaj kaštel čuli u Humu (najmanjem gradu na svijetu) tijekom razgovora s lokalnim ljudima. Njegova obnova je taman bila pri kraju, a kako nam je bio usput, jer smo prolazili pored Buzeta, stali smo baciti pogled. Iz prekrasne doline rijeke Mirne, zavojitom cestom autom nema puno do vrha brda na kojem se nalazi kaštel. Cesta je cijelom dužinom asfaltirana, a parking na vrhu je prilično prostran. Ostavili smo auto i radoznalo krenuli stazom put kaštela. Tu nas je dočekalo iznenađenje kojim smo ostali šokirani! Ispred nas je stajala kapija s automatom za plaćanje (?!?).

Prvi put smo vidjeli nešto takvo, te nam je bilo i čudno i smiješno u isto vrijeme. Automat čak nije niti radio, tako da smo imali opciju ili preskočiti ogradu ili se vratiti na glavnu cestu i nastaviti prema svom prvotnom planu. Izabrali smo ovo drugo.

Naši posjeti Istri su se redali, a Petrapilosu smo zaobilazili. Tako je bilo sve dok na televiziji nismo vidjeli dokumentarac o Istarskim kaštelima. Kada smo čuli pozadinsku priču i vidjeli snimke kaštela, odmah smo ga stavili na našu najužu listu želja! Tijekom idućeg posjeta Istri konačno smo ga i obišli.

Pietrapelosa – dlakavi kamen / kaštel

Ovaj put automat je radio savršeno, a čitav koncept nam se iznimno svidio. Pokazalo se da ne valja imati predrasude prema novim stvarima, ma kako na prvi pogled čudno izgledale. S obzirom na stupanj uređenosti kaštela, cijena ulaznice je stvarno simbolična, a naknadom se vjerojatno pokriva dio troškova održavanja koje je sigurno nužno kada jednom objekt dovedete do ove razine.

Obnova kaštela Petrapilose nešto je što bi trebao biti primjer za sve ostale utvrde u Hrvatskoj. Ne samo da se time obogaćuje turistička ponuda, nego je i sama sigurnost obilaska ovakvih objekata na razini na kakvoj bi trebala biti. Ono što je najbitnije je to da se ovako objekti konzerviraju i čuvaju od daljnjeg propadanja.

Nakon Sokol grada u Konavlima, ovo je najuređenija utvrda u Hrvatskoj u kojoj smo do sada bili. Postoje još neke tvrđave koje su na tom tragu, čak i s bogatim muzejskim postavima i zgodnim printanim brošurama, ali s dijelovima koji su još uvijek zapušteni / zatvoreni ili s ostacima materijala od obnove razbacanim uokolo.

Kada već spominjemo uspješne modele obnove, moramo spomenuti i utvrdu sv. Mihovila u Šibeniku koja je prekrasno obnovljena i uređena, te služi i kao jedna od najljepših ljetnih pozornica u Hrvatskoj. Međutim, kako je fokus naše stranice na prirodnim ljepotama Hrvatske, pišemo samo o utvrdama koje nisu u urbanom okruženju ili su bar na njegovoj periferiji.

Tri legende

Kako to obično biva s ovakvim istaknutim pozicijama, nalazi obično svjedoče o nastanjenosti još kroz prapovijest. Nakon toga, obično se nađu ostaci neke starije utvrde na čijim temeljima se počinju graditi utvrde koje su već dokumentirane raznim zapisima.

Tako je to i s ovim kaštelom. Utvrda je bila izrazito vojne namjene. Tek njenim proširenjem 1210. godine od strane feudalca Vulginiusa de Petrapilose, dobija dodatne sadržaje kao što su palača u kojoj je boravio vlasnik, te crkva ispod utvrde.

U toj crkvici je uređen zanimljiv multimedijalni centar u kojem se osim povijesnih činjenica, mogu pronaći i tri legende vezane uz ovaj kraj.

Prva legenda govori o nastanku utvrde. Neki vitez koji je putovao iz daleka rekao je da će sagraditi kaštel na mjestu gdje konj stane. Nakon tko zna koliko prijeđenog puta, konj se konačno zaustavio baš ovdje.

Druga legenda govori o okamenjenom fratru ili njegovom konju. Prema legendi, vještice su presrele nekog fratra koji je putovao ovim krajem put Momjana. Pao je s konja i na mjestu poginuo. Oko stijene koja strši uz rijeku Mirnu ni danas se ljudi ne mogu dogovoriti je li riječ o okamenjenom fratru koji drži knjigu ili o njegovom konju. U svakom slučaju, pronašli smo ga i uslikali. Nama sliči na zabrinutog prodavača meda koji stoji uz krivu cestu i kojem već dugo nitko nije stao.

Treća legenda govori stupu srama zvanom “Berlin”. Zašto “Berlin”? Zato što bi kažnjenike vozili svezane tipom kočije koja je u to vrijeme očito bila legendarna, jer je vozila na relaciji Berlin – Pariz. Stup srama se i danas nalazi u selu Salež. To je u davna vremena bio uobičajen način kažnjavanja prekršitelja zakona. Danas se okrivljenici skrivaju kapuljačama i jaknama prilikom privođenja. Nekoć su ta privođenja i kažnjavanja bila vrlo teatralna i sigurno su imala bolji učinak od ovih današnjih.