Biokovsko oko (Šuplja stina) Francuskom cestom

Na spomen Brela, osim najljepših plaža koje možete pronaći, glavna asocijacija je poznati kamen u moru.

Jednako zanimljiva, ali malo manje poznata atrakcija nalazi se na grebenu Biokova iznad Brela. Biokovsko oko ili Šuplja stina prirodni je otvor u stijeni kroz koji se pruža fantastičan pogled na Brela, otok Brač i prekrasno plavo more. Lako je dostupna i nalazi se između Nevistine stine i planinarskog skloništa Pakline.

Do Biokovskog oka se može doći iz više smjerova. Mi smo se ovaj put odlučili za uspon južnom stranom kako bismo konačno vidjeli i poznatu Francusku cestu.

Uspon kreće iz Gornjeg Krička, naselja iznad magistrale. Auto smo ostavili ispod kapele sv. Roka, ali najbolje je parkirati par stotina metara prije, u centru ispred supermarketa. S usponom nismo krenuli prema Francuskoj cesti, jer nam se ona učinila zgodnija za silazak. Kada smo odmorni i ako imamo izbora, volimo odabrati malo težu, a bržu stazu. Zato smo krenuli između kuća ravno uzbrdo i nakon izlaska na makadamski put koji prolazi iznad zadnjih kuća, krenuli smo planinarskom stazom koja vodi lijevo, direktno prema Nevistinoj stini. O Nevistinoj stini smo već pisali. Nalazi se na prijevoju koji je jedino mjesto pogodno za uspon na greben i prelazak na drugu stranu brda.

Staza je lagana i zanimljiva. U prvom dijelu vodi kroz raslinje koje pruža dosta hlada, da bi se na polovici puta izbilo na golet. Čitavo vrijeme pruža se prekrasan pogled na more i otok Brač.

Tijekom uspona jedna od šala bila je ta da samo treba pratiti dalekovode i oni će nas dovesti do Nevistine stine. Problem devastacije okoliša dalekovodima često spomenemo u našim člancima.

Na putu do Nevistine stine staza prolazi pored male kapelice sv. Kaja.

Na Nevistinoj stini uzimamo malo duži odmor. Vrijeme je savršeno, pogled fantastičan!

Od tu nema još puno do Šuplje stine. Možda tek nešto više od pola sata lagane šetnje. Čitavo vrijeme nas prati lagani uspon. Svako malo stajemo zadivljeni nevjerojatnim pogledima. Najspektakularniji su oni prema zapadu na Omišku Dinaru i Mosor.

Šuma pakline kroz koju prolazimo specifična je i zanimljiva.

Negdje na otprilike pola puta od Nevistine stine, nailazimo na duboku jamu. Osim brojčane markacije na metalnoj pločici ne postoji nikakvo drugo obilježje. Prilaziti oprezno!

Uskoro stižemo i do Biokovskog oka. Doživljaj lokacije nas je ugodno iznenadio, jer sve izgleda ljepše nego na fotografijama koje smo gledali prije organizacije izleta. Kameni luk i pogled kroz njega stvarno su jedinstveni na našim prostorima!

S desne (zapadne) strane moguć je lagan i siguran uspon na vrh kamenog luka. Mjesto idealno za uživanje u pogledu i suncu.

S luka se spuštamo u sam otvor. Iako do sada nismo primjećivali vjetar, kroz otvor u stijeni je poprilično puhalo.

Nakon razgledavanja i fotografiranja, još malo uživamo u pogledu, a onda polako krećemo nazad. Kako smo potrošili malo više vremena od planiranog, a zimski dan je kratak, put do skloništa Pakline ostavljamo za neki od idućih izleta. Do skloništa treba još toliko koliko od Nevistine stine do Biokovskog oka.

Na povratku, nedaleko od kapelice sv. Kaja, na raskrižju idemo ravno na jugoistok. Tom stazom uskoro se spuštamo na Francusku cestu.

Nakon svega što smo vidjeli, očekivanja nam nisu bila velika, ali Francuska cesta nas je oduševila u svakom pogledu! Stvarno je riječ o iznimnom projektu. Ugodna je za šetnju i nimalo dosadna. Uz info ploče krase je i spektakularni pogledi – na Biokovo s jedne i more s druge strane.

Cesta je na mnogim mjestima oštećena, što od zuba vremena, što od ljudskog djelovanja u njenim nižim dijelovima. Za gradnju suhozida i okolnih kuća sigurno se “posuđivao” kamen iz konstrukcije ceste. Ništa čudno. Takva sudbina je zadesila mnoge naše utvrde diljem Hrvatske.

Još par riječi o Francuskoj cesti

Riječ je o cesti koja je građena za vrijeme Napoleona i njegovih osvajanja po Europi. Trebala je spojiti priobalje sa zaleđem, ali nikada nije dovršena. Bez obzira na nedovršenost, predstavlja primjer izvrsnog inženjerskog pothvat i prvoklasnu turističku atrakciju. U donjem dijelu skrivena je borovom šumom, a onda uzbrdo nastavlja kroz goli krš Biokova.

Za njenu izgradnju zaslužan je Auguste Marmont, vrhovni zapovjednik francuske vojske u Dalmaciji. U ono vrijeme bilo je opasno terete prevoziti uz obalu, jer je postojala stalna prijetnja od napada Venecije. Još jedan od razloga spajanja ceste s unutrašnjošću bila je dugotrajna ruska i engleska blokada Sredozemlja. Pri gradnji novih cesta korištene su stare rimske ceste koje su bile žila kucavica carstva još prije par tisuća godina. Te rimske ceste bile su projektirane za ugodno i brzo putovanje diljem carstva. Na jednoj od info ploča stoji da su rimske ceste projektirane za brzine kojima su se svladavale sljedeće dnevne udaljenosti:

• 12 km – volovska kola
• 30 km – pješačenje i vojni marš
• 36 km – “obična vožnja”, valjda se misli na zapregu
• 50 km – “ubrzana vožnja”
• 56 km – konjanik
• 60 km – brzi kratkotrajni vojni marševi
• 67 km – brza državna pošta
• 250 km – izmjenična konjska veza

Za sam projekt bili su zaslužni Austrijanci. Ali, kako je narod toga doba govorio, Austrijanci su deset godina planirali i razmatrali mogućnosti gradnje, a Marmont je to konkretizirao koliko mu je trebalo da uzjaše i sjaše s konja. Ova Francuska cesta, bila je dio puno duže ceste koja je trebala spojiti Ljubljanu, Dubrovnik i Kotor. Austrijski car Franjo I navodno je tijekom posjete Dalmaciji 1818. izjavio da je šteta da Marmont nije ostao još par godina. Toliko je bio oduševljen njegovim građevinskim pothvatima.